Rezultate izbora mjesnih odbora možete preuzeti ovdje.

U srednjem vijeku stanovali su u Lazu sami hrvatski starosjedioci katolici, koji su se održali i za cijelo vrijeme Turaka (1526.-1691.), kada je u tom selu egzistirala i rimokatolička župa Laz. Kad je u Sotinu, uslijed pritiska Turaka, prestala postojati rimokatolička župa, pripao je i Sotin lazanskoj župi. O tome se predaja sačuvala sve do godine 1729., kad je u Srijemu obavljao kanonsku vizitaciju Gabrijel Bačić, prepošt kaptola u Pečuhu. Starosjedioci Hrvati i katolici su u Lazama propali tek pod konac 17. stoljeća, kada se u Srijemu vodila teška borba s Turcima prije njihova izgona iz toga kraja. Nakon oslobađanja Vukovara od Turaka, lazački franjevci odvode veći dio stanovništva u Vukovar, a ostatak Hrvata se seli u susjedna sela Jankovce i Slakovce u kojima i danas žive potomci lazačkih starosjedilaca s prezimenom Lazanin.

Porijeklo naziva sela je od starohrvatske riječi laz, koja označava dio brdske kosine podesan za savlađivanje hodom (oplaz, lazina), odnosno prijelaz iz nešto višeg u niži teren. Staro selo Laz se upravo i nalazilo na takvom mjestu malo južnije od današnjih Srijemskih Laza. Budući je nakon Turaka selo ostalo pusto i prazno, Austrija početkom 18. stoljeća u selo naseljava srpsko stanovništvo najviše iz istočne Bosne od Bijeljine i Zvornika i jugozapadne Mađarske. Po dolasku novi doseljenici mijenjaju naziv sela iz Laz u Laze. Oni su godine 1719. podigli drvenu crkvu svetih Arhistratiza, koju je 18. lipnja 1752. posvetio episkop Partenije. Laze su 1756 godine imale 20 pravoslavnih kuća. Parohijom je 1755. godine upravljao Jovan Popović, epitrop je bio Gavrilo Tomić, a crkveni sin Stevan Vezirović, dok je selom vladao Stevan Manojlović, narednik devete satnije Brodske krajiške pukovnije sa sjedištem u Vinkovcima. Pod lazansku je parohiju pripadalo i selo Jankovci, gdje je bilo 8 pravoslavnih kuća, ali bez crkve.

Laze su 1701. pripali Vojnoj granici (Krajini) i bili su graničari. Godine 1716. nakon prvog razgraničenja između Granice i Provincijala ušli su u sastav Vukovarskog vlastelinstva sve do godine 1745. i konačnog razgraničenja, kada su ponovno postali graničari sve do ukidanja Vojne granice 1881. godine. Godine 1766. imale su Laze 31, a Jankovci 10 pravoslavnih kuća. Pučka je škola otvorena 1777. godine. U Lazama se godine 1791. nalazila 51 pravoslavna kuća s 465 žitelja. Tada su lazanskoj parohiji kao filijale pripadala tri sela, Novi Jankovci s 8 kuća i 97 žitelja, Stari Jankovci s 9 kuća i 46 žitelja te Otok s 5 kuća i 27 žitelja.

Lazanski su žitelji kao graničari sudjelovali godine 1756.-1763. u sedmogodišnjem ratu protiv Pruske, zatim 1788.-1791. u ratu protiv Turske, 1792.-1815. u šest ratova protiv Francuske, a godine 1848. i 1849. u ratovima protiv Mađara i Talijana. Lazanci su uz druge graničare godine 1859. sudjelovali u teškim bitkama kod Magente i Solferina, gdje su udruženi Francuzi i "Pijamontezi" pobijedili austrijsku vojsku. Oni su se borili i 24. lipnja 1866. kod Kustoce, gdje su upravo graničari hametom potukli Talijane. Selo je godine 1857. brojilo 99 kuća u kojima je stanovalo ravno 700 žitelja, od toga 690 pravoslavne, a 10 rimokatoličke vjere. Granica je razvojačena 1. listopada 1873., a njezino je područje 1. kolovoza 1881. pripojeno građanskom dijelu Hrvatske i Slavonije odnosno tzv. Provincijalu.

Prigodom popisa, koji je objavljen 31. prosinca 1880. bila su u Lazama 692 žitelja, od toga 353 muškoga, a 339 ženskoga spola. Pravoslavne su vjere bila 654 žitelja, rimokatoličke 26, a luteranske 12. Hrvatski materinski jezik imala su 664, njemački 23, a mađarski 5 žitelja. Budući je to bila Austro-Ugarska država prilikom nekih popisa se jezična pripadnost uglavnom gledala prema teritorijalnoj pripadnosti odnosno Hrvatskoj, pa ne treba čuditi zašto je većina pravoslavnih žitelja svrstana pod hrvatski materinski jezik, iako se prema vjerskoj pripadnosti vidi da je to zapravo srpski jezik. S obzirom na državu njemački i mađarski jezici kao favorizirani su bili prisutni u popisima kao zasebna jezička kategorija.

Deset godina kasnije 1890. broje Laze 831 žitelja, od kojih je 760 bilo pravoslavne, 49 rimokatoličke, 15 grkokatoličke, 4 židovske, a 3 luteranske vjere. Hrvatski kao materinski jezik navela su 823 žitelja, slovenski 3, njemački 3, a mađarski dva žitelja. Selo je dobilo željezničku vezu 7. studenoga 1891. godine, kada je prometu predana pruga Vinkovci – Mitrovica. U Lazama je 31. prosinca 1900. bilo 185 kuća, u kojima su stanovala 883 žitelja od toga 424 muškoga, a 459 ženskoga spola. Pravoslavne je vjere bio 861 žitelj, rimokatoličke 16, židovske 4, grkokatoličke jedan i kalvinske jedan žitelj. Iz Ugarske se u Laze doselilo 58, a iz Austrije dva žitelja. Čitati i pisati nisu znala 152 muškarca i 227 žena, koji su navršili 6 godina života. U Lazama je 1906. godine građena nova škola troškom od 5797 kruna.

Prigodom popisa od 31. prosinca 1910. godine selo je brojilo 867 žitelja, dakle za 16 manje nego li je imalo prije 10 godina. Pravoslavnoj je vjeri pripadalo 819, rimokatoličkoj 45, a židovskoj 3 žitelja. Osim Srba od drugih naroda je u Lazama bilo 32 Hrvata, 11 Mađara, 6 Slovenaca i 6 Nijemaca. Selo je imalo 52 dječaka i 57 djevojčica ispod 6 godina, a 49 staraca i 39 starica iznad 60 godina. Čitati i pisati nije znalo 114 muških i 149 ženskih žitelja, koji su navršili 6 godina života. Laze su 31. siječnja 1921. brojile 866 žitelja, od kojih je 846 bilo pravoslavne, 18 rimokatoličke i dva grkokatoličke vjere. Pored Srba od ostalih naroda je bilo 12 Hrvata, 6 Mađara, jedan Slovenac, jedan Rusin i jedan Rus.

Otkako je 1873. godine Granica razvojačena, spadale su Laze pod upravnu općinu u Mirkovcima. Kada se pak odijeliše 1911. godine od Mirkovaca (kada i Novi Jankovci) uredile su Laze posebnu svoju upravnu općinju koja je uzela ime "Srijemske Laze" da se mogu razlikovati od ostalih četiri sela u Hrvatskoj i Slavoniji, koja se zovu "Laze". Nova upravna općina zaprema površinu od 1860 hektara ili 3232 jutara zemlje.

U Lazama je 31. ožujka 1931. godine bilo 209 kuća i 874 žitelja, od toga 439 muškoga, a 435 ženskoga spola. Pravoslavnoj vjeri pripadahu 822 žitelja, rimokatoličkoj 35, luteranskoj 6, a ostalim vjerama 6 žitelja. Osim Srba bilo je 25 Hrvata, 7 Nijemaca, dva Mađara, jednoga Slovaka i jednog Roma. Čitati i pisati nije znalo 20% žitelja iznad 7 godina. Broj stanovnika u Srijemskim Lazama je od 18. stoljeća polako, ali stalno rastao sve do 1971. godine kada je bilo 1073 žitelja. Nakon toga počinje pad broja stanovnika da bi 1991. godine bilo 924 žitelja sa sljedećom nacionalnom strukturom: 871 žitelj Srba, 23 Hrvata, 9 Jugoslavena, 4 Mađara, 3 Slovaka, 2 Muslimana, 1 Rusin i 11 ostali i nepoznato. Nakon popisa 2001. možemo konstatirati pad broja stanovnika na 652 odnosno za 29,4%. Godine 1991. se nažalost većina lazačkih Srba priključila pobuni i ratu protiv Republike Hrvatske. Nakon privremene okupacije ovog dijela Slavonije oni su ostali živjeti sedam godina u tzv. SAO Krajini. Nakon mirne reintegracije 1997. i Srijemske Laze ulaze u sastav teritorija Republike Hrvatske odnosno općine Stari Jankovci.

Srijemske Laze nisu doživjele gotovo nikakvu materijalnu štetu u ratu. Broj stanovnika u Srijemskim Lazama se smanjio 2001. godine na 652 ili za 29,4%, što je i rezultat odlaska onog dijela pobunjenih Srba koji su počinili ratne zločine i velike kriminalne radnje krađe tuđe imovine svojih susjeda iz Slakovaca i Starih te Novih Jankovaca. Zahvaljujući otvorenosti općinskih vlasti za suživot različitih naroda i multikulturalnost, srpsko stanovništvo u Srijemskim Lazama potpuno ravnopravno sudjeluje u vlasti i upravljanju svim dobrima općine Stari Jankovci.

Nakon mirne reintegracije 1997. godine i u Srijemskim Lazama je učinjeno dosta dobih stvari: potpuno je riješena seoska rasvjeta, izvršena plinifikacija i polaganje podzemnih telefonskih kabala, obnovljeno seosko groblje, izgrađena autobusna stajališta, popravljane seoske staze te potpuno izvana obnovljena parohijska crkva u središtu sela. U selu djeluju Lovačko društvo "Sokol", Udruga žena,NK Vidor-Matijević i sljedeće političke stranke: SDSS i SNS.

Više o Srijemskim Lazama

Na 26. sjednici Općinskog vijeća usvojena Razvojna strategija Općine Stari Jankovci 2012-2013., a istu u cijelosti možete pročitatiovdje.

Izvješće stanja u prostoru možete preuzeti ovdje.

Krajem 19. stoljeća se u Orolik počeše iz Ugarske doseljavati u većoj mjeri Nijemci. To se jasno opazilo 31. prosinca 1890., kada je Orolik brojio 936 žitelja, od toga 491 muškoga, a 445 ženskoga spola. Tada je rimokatoličkoj vjeri pripadao 521 žitelj, pravoslavnoj 384, židovskoj 20, luteranskoj 5, nazarenskoj 5, a grkokatoličkoj jedan. Kod popisa je 360 žitelja označilo srpski kao svoj materinski jezik, 295 hrvatski, 212 njemački, 45 mađarski, 11 slovenski, 8 talijanski, dva češki, dva slovački, a jedan rusinski jezik. Orolik je željezničku vezu dobio 7. studenog 1891. kada je prometu predana pruga od Vinkovaca do Mitrovice. Željeznička je stanica podignuta 1600 metara udaljeno od središta Orolika.

Popis od 31. prosinca 1900. pokazuje da Orolik ima 197 kuća u kojima stanuju 972 žitelja, od toga 490 muškoga, a 482 ženskoga spola. Rimokatoličkoj vjeri pripadahu 562 žitelja, pravoslavnoj 406, a židovskoj 4. Hrvatski su materinski jezik imala 652 žitelja, njemački 275, mađarski 43, a slovački dva žitelja. Tada su u Oroliku stanovala 203 žitelja koji su bili rođeni u Ugarskoj, a 4 u Austriji. Čitati i pisati nisu znali 181 muškarac i 232 žene, koji su navršili 6 godina života. Deset godina iza toga 1910. godine brojio je Orolik 1052 žitelja, od kojih je 595 bilo rimokatoličke, 442 pravoslavne, 11 luteranske, dva kalvinske vjere i dva inovjerca. Hrvatski je materinski jezik imalo 697 žitelja, njemački 319, mađarski 31, a romski 5. Ispod 6 godina bijaše 88 dječaka i 85 djevojčica, a iznad 60 godina 43 starca i 39 starica. Čitati i pisati nije znalo 116 muškaraca i 149 žena, koji su navršili 6 godina.

Ispočetka je nakon ukidanja Vojne granice 1881. godine Orolik spadao pod upravnu općinu u Nijemcima. Od nje su odijeljeni 1. veljače 1888. kada je u susjednim Slakovcima ustrojena nova upravna općina kojoj je bilo tada pridodano i selo Orolik. I konačno se Orolik odcijepio 1. srpnja 1917. od općine Slakovci i dobio posebnu svoju upravnu općinu, koja zaprema površinu od 1630 hektara ili 2832 jutra zemlje. Takvo ustrojstvo je trajalo sve do 1953. godine kada se formira nova općina Orolik u koju je spadalo nekoliko susjednih sela. 

U popisu od 31. siječnja 1921. Orolik je brojio 1085 žitelja, od kojih je 576 bilo rimokatoličke, 458 pravoslavne, 36 evangeličke, a 11 grkokatoličke vjere, dok su 4 bila bezvjerca. Hrvatski su materinski jezik imala 742 žitelja, njemački 312, mađarski 19, rusinski 8, ruski 3, a slovački jedan žitelj. Rimokatolički vjernici spadaju pod župu u Berku, a pravoslavni pod parohiju u Negoslavcima.

Orolik je 31. ožujka 1931. imao 276 kuća i 1161 stanovnika, od kojih je 566 bilo muškoga, a 595 ženskoga spola. Rimokatoličkoj su vjeri pripadala 586 žitelja, pravoslavnoj 476, luteranskoj 47, kalvinskoj dva, a drugim vjerama (većinom nazarenskoj) 50 žitelja. Hrvatski je materinski jezik imao 801 žitelj, njemački 346, mađarski 12, slovački jedan, a romski jedan. Čitati i pisati nije znalo 14% žitelja iznad 7 godina. Broj stanovnika je, dakle, nakon Prvog svjetskog rata rastao da bi se poslije Drugog svjetskog rata dogodio razumljivi pad (1948. 977), nakon čega broj žitelja opet raste do 1961. godine (1129), kada do Domovinskog rata slijedi očiti trend opadanja broja stanovnika. Orolik je 1991. godine imao 864 žitelja sa sljedećom narodnosnom strukturom: 215 Hrvata, 593 Srba, 27 Jugoslavena, 11 Rusina, 5 Mađara i 1 Nijemac. Iz popisa 2001. kada su imali 578 stanovnika primjećuje se očiti pad broja žitelja za 33,1%.

Ne srpsko stanovništvo, najviše hrvatsko doživljava 1991. prognaničku tragediju koja je trajala sedam godina. Domaće srpsko stanovništvo je za tih sedam godina ostalo živjeti u tzv. SAO Krajini, nažalost priključivši se pobuni i ratu protiv Republike Hrvatske. Godine 1997. započinje i danas je uglavnom završen povratak hrvatskog stanovništva. Obnova ratom oštećenih i uništenih kuća je najvećim dijelom završena. Uskoro se priprema i obnova u ratu potpuno uništene rimokatoličke crkve Sv. Luke. Rimokatolički vjernici pripadaju sa svojom filijalnom crkvom župi u Berku.

U Oroliku postoji područna četverorazredna osnovna škola. Matična škola viših razreda je u osnovnoj školi u Starim Jankovcima. No, ipak hrvatska djeca najvećim dijelom u višim razredima pohađaju školu u Slakovcima, a srpska djeca u Starim Jankovcima. Orolik ima i svoju poštu koja opet normalno funkcionira.

U naselju djeluju i sljedeća društva, klubovi i udruge: Udruga žena "Breza" Orolik i Lovačko društvo "Fazan" te sljedeće političke stranke: HDZ i SDSS.

Na oroličkom hataru je prisutan život još od prapovijesti. Tome svjedoče nalazi nekoliko prapovijesnih i antičkih naselja: prapovijesna naselja "Šuma Aljmaš", "Gradina", prapovijesna nekropola, zatim antička naselja "Oroliška gradina", "Oraši", "Rajterovo brdo" i "Vodopad". U doba turske vlasti u zapadnom Srijemu (1526.–1691.) egzistiralo je katoličko hrvatsko selo Orolik, po čemu zaključujemo da je postojalo već u srednjem vijeku, jer Turci nisu nigdje u Srijemu stvarali katolička naselja. Naziv naselja je od mađarske riječi orol što znači satnica, odnosno sat vremena udaljenosti od nečega, nekog mjesta, najvjerojatnije središnjeg Vukovara, slično kao Đakovačka Satnica od Đakova.

Godine 1715. u Oroliku je bilo 19 katoličkih kuća. To se kraljevskoj Komori, koja je upravljala ovim krajem, činilo premalo jer je na oroličkom hataru bilo dosta plodne zemlje. Zato je kraljevska Komora 1732. u selo doselila 12 pravoslavnih obitelji iz Ličke, Otočke i Ogulinske krajine. Ove su godine u Oroliku one već imale 20 kuća, te su brojem dosegle katoličko žiteljstvo. Oroličani su 1701. pripali Vojnoj granici (Krajini) i bili su graničari. Godine 1716. nakon prvog razgraničenja između Granice i Provincijala ušli su u sastav Vukovarskog vlastelinstva sve do godine 1745. i konačnog razgraničenja, kada su ponovno postali graničari sve do ukidanja Vojne granice 1881. godine, pripadajući 10. kumpaniji ili satniji sa sjedištem u Nijemcima.

Orolik je godine 1766. imao 38 pravoslavnih kuća. Njihov je broj do godine 1791. narastao na 51 s 329 žitelja. Tada su pod parohiju u Oroliku spadala dva sela: Berak s 8 pravoslavnih kuća i 46 žitelja, te Komletinci s dvije pravoslavne kuće i 14 žitelja.

U Oroliku je godine 1787. otvorena pošta koja se ipak nije trajno održala, jer je godine 1844. zatvorena, ali je 1. listopada 1860. ponovno otvorena. Selo je godine 1847. brojilo 388 žitelja, od kojih je 255 bilo pravoslavne, a 133 rimokatoličke vjere. Orolik je godine 1857. imao 35 kuća u kojima je stanovalo 311 žitelja, od toga 205 pravoslavne, a 106 rimokatoličke vjere. Za pravoslavne je u selu postojala crkva Sv. Petra i Pavla podignuta 1748. godine, dok su katolici spadali pod župu u nedalekom Berku.

Orolik je imao pučku školu koju je dobio još godine 1810. Orolička je pošta imala veliko područje kojemu pripadahu susjedna sela: Laze, Otok, Slakovci, Novi Banovci, Berak, Svinjarevci i čitava 9. krajiška satnija u Nijemcima. Troškom od 6000 forinti građena je u Oroliku godine 1877. rimokatolička crkva Sv. Luke.

Prigodom popisa, koji je obavljen 31. prosinca 1880. godine, brojio je Orolik 529 žitelja, od toga 282 muškoga, a 247 ženskoga spola. Pravoslavnoj vjeri je pripadalo 277 žitelja, rimokatoličkoj 233, luteranskoj 8, nazarenskoj 6, a židovskoj 5 žitelja. Hrvatski je materinski jezik imalo 455, njemački 44, mađarski 29, a češki jedan žitelj. Budući je to bila Austro-Ugarska država prilikom nekih popisa se jezična pripadnost uglavnom gledala prema teritorijalnoj pripadnosti odnosno Hrvatskoj, pa ne treba čuditi zašto su i pravoslavni žitelji svrstani pod hrvatski materinski jezik, iako se prema vjerskoj pripadnosti vidi da je to zapravo srpski jezik. S obzirom na državu njemački i mađarski jezici kao favorizirani su bili prisutni u popisima kao zasebna jezična kategorija.

Više o Oroliku